Nikola-Rovčanin

Rovčanin: Pravo i pravda ne djeluju jednako prema običnim građanima i prijateljima DPS-a

Nakon što je prije mjesec dana javnost upoznata da je Viši sud u Podgorici pravosnažno osudio Ivana Jovanovića, aktivistu DPS-a sa Cetinja, zbog napada na poslanika Šaranovića i kandidate za odbornike Demokrata, Osnovni sud u Bijelom Polju je osudio još jednog aktivistu DPS-a, ovog puta zbog prijetnji upućenih u Mojkovcu najvišim funkcionerima Demokrata. I kako se ukupna javnost nije mogla čudu načuditi kako je moguće da je kriminalac koji je za račun DPS-a pokušao uoči izbora na Cetinju da širi strah repetiranjem pištolja u glavu poslaniku Demokrata i razbijanjem njegovog auta za to djelo kažnjen sa svega 7 mjeseci zatvora, tako će biti vrlo teško objasniti čime je to Goran Stanišić „zaslužio“ da mu se zbog dokazanog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti odredi skoro pa zakonski minimum od samo 4 mjeseca zatvora. Za izvršenje kvalifikovanog oblika ovog djela, a to je ovdje slučaj jer je ono izvršeno prema više lica, u Krivičnom zakoniku je predviđena zatvorsku kazna u trajanju od 3 mjeseca do 3 godine.

Podsjećamo, a i Sud je to pravilno obrazložio i „nesumnjivo utvrdio“ u svojoj presudi na 13 strana, osuđeni Stanišić je 12.09.2017. godine ugrozio sigurnost više lica – Bojana Mišnića, Milana Ivanovića, Dušana Kaluđerovića, Aleksandra Bogavca, Alekse Bečića i Borisa Bogdanovića – prijetnjom da će napasti na njihov život ili tijelo, na način što im je ispred prostorija Demokrata u Mojkovcu uputio riječi: „Šta vi imate protiv Markovića, nemojte bombu da vam bacimo tu“. On se nije tu zaustavio, već je, po nalazima Suda, istog dana u večernjim satima pozvao telefonom Bogavca i saopštio mu „da će mu Bečić platiti“, da bi narednog dana na svom FB profilu postavio objavu u kojoj je, obraćujući se direktno predsjedniku Demokrata, između ostalog naveo da razumije njegov strah i da treba da ga bude strah“.

Ako uzmemo u obzir da je Sud utvrdio da je Stanišić postupao sa direktnim umišljajem, da je sve njegove i navode njegovog branioca odbacio kao nelogične, neubjedljive, kontradiktorne i smišljene na izbjegavanje odgovornosti, te da je navode njegovih svjedoka Sud odbacio kao suprotne u odnosu na sve dokaze i ocijenio ih kao sračunate na pomaganje okrivljenom radi izbjegavanje njegove odgovornosti, a imajući u vidu da protiv Stanišića stoji i otežavajuća okolnost da je već više puta osuđivan, zaista se postavlja pitanje: zar to što je okrivljeni porodičan čovjek i što je na papiru nezaposlen može biti dovoljno opravdanje da mu se izrekne skoro minimalna kazna?

Osim svima primjetne tendencije da se DPS i kroz zvanično utvrđenu sudsku istinu sve više da osvjedočiti kao partija koja za prljave poslove razračunavanja sa političkim protivnicima angažuje osuđivane kriminalce u svojim redovima, ova presuda nam ipak govori da pravo i pravda ne djeluju jednako prema običnim građanima i prema onima koji su prijatelji čelnih ljudi u DPS-u i najamnici te partije. I da li ovako blaga kaznena politika u odnosu na DPS-ove kriminalce može postići bilo kakvu svrhu u smislu odvraćanja ovog i drugih lica da vrše ova i slična krivična djela?

Imajući u vidu pređašnju praksu, ne bi nas iznenadilo da osuđeni Stanišić napreduje ka vrhu DPS-a i da svoj status nezaposlenog lica brzo promijeni i zaposli se u nekom od DPS organa državne ili lokalne uprave. Očigledno da u DPS-u smatraju da Stanišiću i njemu sličnima nije dovoljna nagrada to što je osuđen na zakonski minimum.

NAZAD